Semjuel Beket,
Kraj i druga proza
Priredio: B. Gerzić
Preveli: David Albahari i Borivoj Gerzić
Format: 12 x 19,5 cm
Strana: 180
Ćirilica
Cena: 295 din.
|
Šesnaest pripovetki - proznih zapisa izuzetnog genija svetske literature!
Prva ljubav, Izgnanik, Za
umirenje, Kraj, Iz jednog napuštenog rada, Dosta,
Mašta mrtva zamislite, Izgubljeni, Za kraj ponovo, Horn je uvek dolazio, Odustao sam pre rođenja, U daljini ptica, Stara zemljo, Kao što je ispričano, Zatvoren prostor, Jedno veče, Dah
U DALJINI PTICA
Zemlja prekrivena
ruševinama, gazio ju je cele noći, ja sam
odustao, obgrlivši šikaru, između druma i
jarka, na retkoj travi, mali spori koraci, bez zvuka,
zastaje ovde-onde, svakih deset koraka recimo, mali
oprezni koraci, da bi došao do daha, onda osluškuje, zemlja prekrivena ruševinama, ja sam odustao pre rođenja, drugačije nije moguće, ali rođenja je moralo biti, bio je to on, ja sam bio unutra, sada ponovo zastaje, po stoti put te noći recimo, to govori o pređenom rastojanju, to je poslednje, zgrbivši se nad svojim štapom, ja sam unutra, on je to zakukao, on je ugledao svetlost, ja nisam zakukao, nisam ugledao svetlost, jedna preko druge ruke počivaju na štapu, glava počiva na rukama, došao je do daha, sada može da osluškuje, trup opružen, noge raširene, presavijena kolena, isti stari kaput, ukrućeni skutovi dignuti pozadi, dan se rađa, samo da podigne pogled, otvori oči, podigne pogled, uroni u šikaru, u daljini ptica, on grabi prošli trenutak, taj umakne, to je on imao život, ja nisam imao život, život koga nije vredelo imati, zbog mene, nemoguće je da bi trebalo da imam um a imam ga, neko me proriče, nas proriče, eto do toga je došao, došao na samom kraju, vidim ga u svom umu, tamo kako nas proriče, ruke i glava mala hrpa, časovi prolaze, on je miran, traži za mene glas, nemoguće je da bi trebalo da imam glas i nemam ga, pronaći će jedan za mene, nedoličan meni, zadovoljiće potrebu, svoju potrebu, ali dosta o njemu, tom prizoru, toj maloj hrpi ruku i glave, trupu opruženom, isturenim laktovima, očima sklopljenim i licem ukočenim koje osluškuje, očima skrivenim i celim licem skrivenim, tom prizoru i više ničemu, nepromenljivom, zemlji prekrivenoj ruševinama, noć čili, on je umakao, ja sam unutra, to će ga dokrajčiti, zbog mene, proživeću to s njim, proživeću njegovu smrt, kraj njegovog života a zatim njegovu smrt, korak po korak, u sadašnjost, kako li će se on tu snaći, nemoguće je da bi to trebalo da znam, znaću, korak po korak, on je taj koji će umreti, ja neću umreti, ništa od njega neće ostati se kostiju, ja ću biti unutra, ništa sem malo trunja, ja ću biti unutra, drugačije nije moguće, zemlja prekrivena ruševinama, umakao je kroz šikaru, nema više zaustavljanja, on više nikada neće reći ja, zbog mene, neće razgovarati ni sa kim, niko s njim neće razgovarati, neće razgovarati sam sa sobom, ničega nema u njegovoj glavi, ja ću podmiriti sve njene potrebe, sve što joj je potrebno da dokrajči stvar, da više ne govori ja, da više ne otvara usta, zbrka sećanja i tugovanja, o voljenima i nemogućoj mladosti, držeći štap po sredini posrće pognut kroz polja, da proživim svoj život pokušao sam, uzalud, nikada ikakav osim njegov, bezvredan, zbog mene, rekao je da to nije život, bio je, još je, onaj isti, još sam unutra, onaj isti, ubaciću lica u njegovu glavu, imena, mesta, zbućkati ih sve zajedno, sve što mu treba da dokrajči stvar, utvare da iščeznu, poslednje utvare, da iščeznu i da budu prognane, pobrkaće svoju majku s kurvama, oca s drumskim radnikom Balfom, naći ću mu neku staru džukelu, šugavu džukelu, da bi ponovo mogao da voli, ponovo da izgubi, zemlju prekrivenu ruševinama, male panične korake.
|